info@soss.com.hr

091 722 7438 Suz | 095 567 2306 Tuna

Lošinjska 2, 10000 Zagreb

Back to the Blog

BLOG:: Tunini prvi plesni koraci

Stupio sam na žuti parket.  Nije ni malo nov. Izgreban je. Na jednom dijelu se vidi vidno velika izraslina sazdana od parketa koji je valjda povukao vlagu. Pretpostavljam da je parket star kao i cijeli kompleks zgrada u kojem se nalazio. Ne škripi kao što bih očekivao i dosta je uredan. Da se primijetiti kako se prostor često koristi. Dvorana diše društvom.
Hodam stidljivo iza poznanika koji me uvukao unutra pogledom. Treba proći dug put od teških metalnih vrata do prednjeg dijela dvorane gdje se uzduž cijelog zida nalazi ogledalo. Hodam uz dugi metalni natkriveni šank, jedan od onih iz 80ih iza kojih bi našli konobaricu u plavoj suknji i borosanama. Taj se dugo ne koristi u svoje originalne svrhe. Sada služi kao idealno mjesto za odlaganje hlača, majici i jakni. Preskačem tenisice po podu. Neke noge koje se istežu. Zaobilazim ljude udubljene u diskusiju. Kraj šanka-kraj moje sigurnosti.
Još par metara i upoznat ću tog nekog lika iz Makarske. Ovaj već priča s njim i gleda u mom smjeru. Nemam što čekati. Prošao sam ovo u glavi već bezbroj puta od momenta kada mi je taj poznanik predložio da dođem s njim. Uvjerio me da je uredu tek tako ušetati i pitati bi li me učio onom što pleše. Nešto što ja želim otkad sam bio klinac.

Radim zadnje korake prije nego se upoznam sa čovjekom.

Prvi korak. Sjećam se dobro nekog televizijskog programa na kojem je neki klinac radio „robota“. Zapanjeno sam gledao u katodnu cijev koja me ispunila željom da i ja jednog dana mogu tako pokretati svoje tijelo.
Drugi korak me baca u horizontalu. Dobro se sjećam tog petka navečer. Ja u krevetu, kad bi mogao biti vani. Na ušima preloše slušalice iz kojih me svaka nota izlizanog CDa opominje da tijelu moram dati pokret.
Još jedan korak. Na predavanju sam iz anatomije. Volim anatomiju od prvog dana kad sam otvorio atlas i onaj plavi, zauvijek nedovoljno detaljan udžbenik, koji je budućim fizioterapeutima preporučala katedra. Predivna je logika našeg tijela koje diše u ritmu, kuca u ritmu, stvara i uništava u ritmu, živi ciklički, ponavlja se kroz prošlost i budućnost. Učim i želim nešto više. Ali što?
Zadnji korak. Otrčali smo 10km oko Jaruna po kišnom rujanskom mraku na nikad dužoj betonskoj stazi. Izdržao sam tempo sa nabrijanim dečkima s KIFa i nagrađujuće sjeo u svlačionicu veslačkog kluba Trešnjevka. Priča se o slijedećem treningu i dok sam se pokušavao ustati shvaćam da nešto nije u redu sa mojim koljenima. Slijedećih mjesec dana teško hodam. Ortopeda izbjegavam jer na trećoj godini faksa već znam da ništa neće moći učiniti. Od veslanja ništa. Treninzi napreduju dalje, a ja ih zbog ozljede ne mogu pratiti. Poznanik, koji pleše breakdance, zna da želim plesati electric boogie i kaže: „Kad ozdraviš, javi mi se pa ćemo srediti nešto. Znam ti ja tog jednog lika“.

Stisak ruke kakav se neće ponoviti  u budućnosti (uskoro ću naučiti kako se plesači tako ne pozdravljaju).

„Matko“, kaže on.

„Ante“, predstavim se u svom klasičnom tonu sa stotinu zidova dok se u isto vrijeme borim sa demonom koji me želi otrgnuti iz kože i izbaciti van dvorane.
Da se to dogodi ne bi bilo prvi put da špijuniram kroz vrata dok čekam red u maloj menzi. Svi ti plesači koji se vrte po podu, skaču na rukama, slobodni u svojoj nespretnosti, vješti u tijelu i snažni duhom. Za mene je to nedodirljivi svijet kojem ne pripadam. Često vidim neka poznata lica kroz ta vrata, ljude sa faksa, poznanike prijatelja. Sebe ne vidim unutra. Ne vidim što bi me moglo dovesti među te ljude. Kakav put je tih plesača. Kako su počeli? Zašto plešu?

Ipak, sada sam i ja unutra.

„’Tio bih plesati electric boogie. Petar mi je rekao da bi me ti mogao učit’ kako se pleše to“, nespretno spetljam polu-zamolbu. „Jesi plesao ikad išta? I znaš li ti uopće što je electric boogie“, pita me Matko. Ostajem zbunjen na sekundu i izjavim: „Pa to je ono kao robot, ne znam. Uhmm…jako me zanima to jer bi htio učiti o svom tijelu. Ja sam fizioterapeut pa me zanima to sve, kako se krećemo i to…“.

Bila je to vješto skovana laž. Jedna od onih u koje i sebe uvjeriš. Nastala je uslijed straha od kritike okoline. Imao sam 21. godinu. Bio sam na trećoj godini studija i od mene se očekivalo da završim što prije i da se konformiram društvenim normama. Bez lelujanja u apstrakcije. Ples je za mene u tom trenu značio učenje, nešto što sam do tada jedino činio. Tako ga je i bilo lakše prezentirati okolini. Imao sam izgovor kojim mogu opravdati taj „izlet u umjetnost“. Prava istina je ležala duboko u meni. Tužno skrivena godinama slojeva umjetne dalmatinske muškosti. Iz mene je ples htio izaći rukama i nogama. Nije mi dao da mirujem u toj učmalosti.
Osim toga bolilo me to što se svi „drznu“ biti predani nekoj aktivnosti. Oko mene virtuozi na gitari, predivni glasovi, crni pojasi u borilačkim vještinama, predani crkvenjaci i društveni magneti. Ja nisam imao ništa, a sve što sam probao je propalo…nije me zanimalo. Ples je srpljivo čekao.

„Nemaš pojma. Electric boogie ne postoji. Postoji popping i locking. FATUŠ!“, ošamari zrak dva puta i nasmije se kovrčavom liku koji je postrani petljao po liniji. Izgleda da sam još jedan u nizu onih koji nemaju pojma. „Jel imaš opremu za plesat’? Trebaš se presvući pa dođi do mene“,pošalje me do šanka da to odradim. Noge su mi se odsjekle. Iskočiti ću iz kože od muke, straha, sreće i emocija. Ne znam gdje sam, što sam uradio ali ta vrata će čekati kraj treninga.

Spreman sam. Na sebi imam plave tenisice za rukomet. Iz Metkovića sam, naravno da su za rukomet. Plavi šorc i bijelu majicu. Primjećujem da one tenisice po podu, noge koje se istežu, ljudi koji pričaju i plešu… nitko ne nosi sportski šorc, niti su ovakve tenisice popularne u ovim krajevima. Ja nemam drugo.
Matko me vodi do ogledala. Desni kraj ogledala točnije. Tu valjda nikom ne smetam. Promatram kako ne pripadam tu ni jednu milisekundu. Lik s druge strane ogledala priča drugu priču. Smiješi se.
„Ovo je Fresno. Ponovi što ja uradim“, pogleda me i krene raditi. Do neba zahvalan pokrenuo sam ruku u pokret…

…pokret koji traje još uvijek.

…pokret koji me oslobodio.

Be the first to comment!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

CAPTCHA *

>